Povijest Promine
Promina je dobila naziv po liburnskom gradu Promoni koji se prvi put spominje u pisanim izvorima 51. g. pr. n.e. kada su ga od Liburna zauzeli Delmati i granicu pomakli na rijeku Krku. 34. g pr. n. e. Liburnima su pomogli Rimljani koji su već do tada osnovali vojni logor u Burnumu, današnjoj Šupljaji, te na čelu s carem Oktavijanom zauzeli Promonu i sravnili je sa zemljom. Naziv je dobila prema lat. pro mans – iza brijega ili prominere – stršati, što odgovara ako se zna da se Promona nalazila na prostoru današnjeg Tepljuha, zauzimajući vrlo značajan strateški položaj između Petrovog i Kosova polja. Iako se Promona nije više obnovila, njezin se spomen sačuvao u nazivu planine, na čijim se obroncima Promona nalazila, te u nazivu kraja.
Povijest Promine započela je mnogo ranije od njenoga prvog spomena u povijesnim izvorima i datira od prvih početaka ljudske povijesti. Kako su u neposrednoj okolini, točnije u dolini rijeke Čikole, u pećinama pronađeni arheološki nalazi iz razdoblja paleolitika (starijega kamenog doba), može se pretpostaviti da su ljudi iz toga doba obitavali i na području Promine, možda u pećinama u kanjonu rijeke Krke. Najstariji za sada pronađeni ostaci koji govore o boravku ljudi na području Promine pronađeni su u Mratovu i potječu iz neolitika (mlađega kamenog doba – oko 5 000 do 35000 g. pr. n. e.). Nalazi iz kasnijih razdoblja ljudske povijesti u Razvođu, Čitluku, Oklaju, Lukaru, Puljanima i Bobodolu pokazuju da je život gotovo neprekidno tekao na području Promine. Stvaranjem plemena, Prominu nastanjuju Iliri, odnosno pleme Liburna, a sredinom prvog stoljeća pr. n. e. od Liburna zauzimaju je Delmati te rijeka Krka postaje prirodna granica između ova dva ilirska plemena. Poslije pada Promone 34. g. pr. n. e. Prominu zauzimaju Rimljani i vladaju njome oko 6,5 stoljeća. Najviše nalaza iz tog razdoblja pronađeno je u Oklaju i Puljanima, dok pojedinačnih nalaza ima po cijeloj Promini. Oklaj se nalazio na raskrižju između Castrum Burnuma (čiji se jedan dio nalazio na gradini kod Puljana) i Promone te Scardone. Naziv mjesta je ilirskog podrijetla (točnije dalmatinskog) pa je vjerojatno delmatskim zauzimanjem područja Promine i nastao, a znači onaj dio zemlje koji se ne obrađuje, rubni dio polja (okrajak – delmatski – oklajak), što odgovara položaju Oklaja koji se nalazi na rubovima Bilog polja.
Iz vremena seobe naroda (VI. I VII. st.) gotovo da nema nikakvih značajnijih arheoloških nalaza, ali ih zato ima iz razdoblja srednjovjekovne hrvatske države. Najstariji nalazi potječu iz Lukara kod župne crkve, gdje su u grobovima pronađene starohrvatske ostruge, zlatne naušnice te stećci. Nešto kasnije, u 10. stoljeću, spominje se prvi put crkvena općina Promina koja je izgleda obuhvaćala cjelokupno područje ispod Promine, od Knina do Drniša. Od današnjih sela jedino su ista imena sačuvali Ljubotić i Badanj (koji više ne pripada području Promine). Od 10. stoljeća javlja se više istaknutih hrvatskih plemićkih obitelji u Promini - Svačići (od kojih je u Promini rođen i posljednji hrvatski kralj narodne krvi Petar Svačić u današnjem Bogatiću, gdje i danas postoje zemlje koje narod zove Svačice), zatim Šubići, Nelipići, Martinuševići i Utišinovići. Upravo zbog sukoba ovih plemića, između kojih je bilo i nekoliko hrvatskih banova, s jedne te Šubića s druge strane, uz rijeku Krku niklo je nekoliko gradova: Nečven knezova Nelipića iz roda Svačića nasuprot kojega su Šubići podigli Čučevo (Trošenj) na desnoj obali Krke; zatim Bogočin, sjedište Martinuševića na mjestu današnjeg Bogatića (koji je postojao još u 9. stoljeću kao sijelo hrvatske županije). Kasnije je vlasništvo Bogetića po kojima je Kamičac dobio ime (grad Nelipića, a potom Utišinovića u kanjonu Čikole). Tu se rodio poznati kardinal Juraj Utišinović (1482. – 1551.), branitelj Ugarske i Erdelja, te hrvatski ban Marko Mišljenović (1506. – 1508.) poznat po krvavim borbama protiv Turaka.
Prvi upadi Turaka na područje Promine zabilježeni su početkom 15. stoljeća. Oni uzrokuju iseljavanje stanovništva iz Promine prema sjeveru k Bihaću i dalje na sjever, gdje pojedine obitelji pristižu u današnje Gradišće u Austriji. S druge strane preostali plemići (kao npr. Ivan Kučić iz Razvođe) na svoje posjede naseljavaju Vlahe. Najžešći napad Turaka na Prominu zbio se 1499. g. kada je, kako kaže kroničar, cjelokupna „Općina Promina u potpunosti orobljena i opustošena“. Padom Knina (28. svibnja 1522.) Turci zauzimaju i Prominu. Za razliku od drugih gradova u Promini Turci nisu srušili grad Nečven, već u njega smjestiše najprije općinu Nečven koja je obuhvaćala današnju Prominu, a jedno vrijeme u njemu se nalazilo i sijelo sandžaka Zakrčje, dok nije prešlo u Knin. Turci su u Oklaju podigli kontrolnu kulu u kojoj je bila smještena manja vojna posada na čelu s dizdarom, upravo sa svrhom da čuva puteve i „lovi bandu“, u prvom redu hajduke. Ona se u dokumentima iz 16. stoljeća naziva i „Bandalovića kula“. Budući da je njihova vlast na tom području početkom 17. stoljeća bila znatno ugrožena upadima Morlaka, uskoka i Mlečana, u Lukaru podižu vrlo snažan grad Šušelj. U borbama protiv Turaka istaklo se više Prominaca – Validžići, Bilušići, dok za Marka Džepinu narodna pjesma kaže da je bio jedan od najvećih i da je ubio više od 30 Turaka. Za vrijeme tih borbi nekoliko je puta gotovo cjelokupno kršćansko stanovništvo selilo na susjedni mletački teritorij u okolicu grada Šibenika te bilo desetkovano, kako u borbi s Turcima, tako i od kuge. Zbog toga su poslije oslobođenja Promine od Turaka 1688. g. Mlečani poradili na tome kod Morlaka da je i napuče, s obzirom da su prominski Turci uglavnom, ukoliko nisu bili pobijeni i zarobljeni u borbama, iselili na područje Bosne (Bihać i šira okolica). Tako je u jednom morlačkom prodoru na područje Bosanske krajine 1689. g. dovedeno oko 1000 obitelji „Turaka i Vlaha“ koji su naseljeni na područje Promine te oko Knina i Drniša. Ti „Turci“ koji su se naselili u Prominu su, prema jednom sačuvanom dokumentu 1711. g. prešli na „pravoslavnu i katoličku vjeru“ zbog gladi. Poslije propasti Venecije 1795. g. Promina dolazi pod vlast Austrije. U njoj, kao i u cijeloj Dalmaciji u drugoj polovici 19. st., dolazi do narodnog preporoda, rezultat čega je pobjeda narodnjaka na općinskim izborima 1883. g. kada je za prvog predsjednika izabran Marko Škovrlj.
1918. Promina u sastavu novoosnovane Države Slovenaca, Hrvata i Srba sa sjedištem u Zagrebu.
1919. - 1921. Prominu je okupirala talijanska vojska kojoj su Prominci pri okupaciji pružili i oružani otpor.
1921. - 1941. Promina u sastavu Kraljevine Jugoslavije.
1931. Prema službenom popisu pučanstva Promina je imala površinu139,16 km2 i brojila 5.971 stanovnika, od kojih je bilo 5.148 ili 86,2posto katolika, tj. Hrvata, a 823 ili 13,8 posto pravoslavnih Srba. Od poljoprivrede i šumarstva živjelo je 5.803 Prominaca, od industrije i obrta 84, od trgovine 7, prometa 7, javnih službi 48 i drugih zanimanja i bez zanimanja 22 ljudi.
1921. - 1938. Na vlasti u Promini nalazili su se predstavnici Radikalne i Jugoslavenske radikalne zajednice.
1938. - 1941. Na izborima pobjeđuje HSS i preuzima vlast u Općini Promina.
1939. Općina Promina ulazi u sastav novoosnovane Banovine Hrvatske.
1941. - 1945. Promina u sastavu NDH, ali u praksi pod vlašću talijanskih vojnih zapovjednika do rujna 1943., a od tada njemačkih vojnih zapovjednika na tome području. Pod njihovim okriljem četničke postrojbe nastojale su „očistiti“ Prominu od Hrvata kako bi stvorili planiranu „Veliku Srbiju“. Preko 50 Prominaca civila na zvjerski način izgubilo je život, dok su mnogi morali napustiti Prominu, poglavito 1944. godine pred 501. i 502. četničkim korpusom. Što ti zločini nisu bili i masovniji može se zahvaliti oružanom otporu Prominaca, kojih je u partizanima poginulo 116, od kojih trećina u borbi sa četnicima. U sukobu s njima poginulo je i dvadesetak pripadnika oružanih postrojbi NDH. S druge strane od vlasti NDH nije stradao nijedan prominski Srbin zato što je Srbin, već 5 njih koji su bili suradnici i sudionici partizanskog pokreta. Četnički zločinci nisu krivično odgovarali 1945. za zločine počinjene nad prominskim Hrvatima.
1945. – 1991. Promina u socijalističkoj Jugoslaviji dijeli sudbinu ostatka Hrvatske.
1962. Ukinuta Općina Promina, a područje je uključeno u sastav Općine Drniš. Od tada započinje jaka emigracija pučanstva iz Promine tako da je ona u ovome razdoblju izgubila dvije trećine svoga stanovništva, od kojih je preko 500 otišlo u inozemstvo, a dominantni su politički razlozi.
Dr. Zdravko Dizdar
